Može li debljina roditelja utjecati na zdravlje djeteta?

Nedvojbeno je kako genetika predstavlja čimbenik koji utječe na potencijalni razvoj pretilosti. Međutim, ogroman porast prisutnosti pretilosti u svijetu, u posljednjih dvadeset do četrdeset godina ne mogu se samo pripisati genetici s obzirom da se geni ne mogu tako brzo mijenjati. Američki Office of Health Genomics promatrao je utjecaj gena na povećanje tjelesne mase.

Analizom gena i izradom genske karte razvijena je i mapa ljudskog genoma za pretile osobe koja se kontinuirano nadograđuje. Office of Health Genomics navodi da postoje promjene odnosno mutacije u jedanaest gena koje su naglašene u sto sedamdeset i šest slučajeva pretilih osoba. Također, pronađeno je pedeset lokacija na kromosomima koje mogu biti povezane s pretilošću, odnosno četiristo dvadeset i šest varijacija od sto dvadeset i sedam gena.

Leptin je hormon koji se ujedno naziva hormonom sitosti, proizvodi ga masno tkivo u organizmu, a njegova glavna uloga jest regulacija energetskog unosa i energetske potrošnje. Među pronađenim mutacijama, otkriveno je da postoji gen koji uzrokuje smanjenu proizvodnju leptina, a posljedica njegovog nedostatka jest razvoj pretilosti. Takva promjena na genima je još uvijek vrlo rijetka. Otkriveno je kako je gen na šesnaestom kromosomu, koji se povezuje s pretilošću i nakupljanjem masnog tkiva, potencijalno odgovoran za 22% slučajeva pretilosti u općoj populaciji. Također, postoji potencijalna povezanost između spomenutog gena te dijabetesa tipa 2 i metaboličkog sindroma. Prema tome, pretilost i geni jesu međusobno povezani, a u budućnosti će znanost razjasniti još brojne nepoznanice u ovom segmentu. Sve te spoznaje otvaraju mogućnost primjene genske terapije u rješavanju problema pretilosti u budućnosti.

Teorija takozvanih štedljivih gena (engl. thrifty gene) rezultat je brojnih istraživanja na ljudskom genomu. Temelji se na teoriji da su ljudi tijekom prošlosti razvili gen za pohranu masti kako bi sačuvali energiju tijekom razdoblja gladovanja te tako preživjeli. Međutim, u vremenu velike dostupnosti hrane i pretežito sjedilačkog načina života nemamo više potrebu za takvim skladištenjem masti odnosno ovim genom. Iako svi ljudi posjeduju ovaj gen nisu svi pretili što dovodi do zaključka kako postoje brojni drugi čimbenici koji utječu na pojavnost pretilosti.

Poznato je kako djeca uče oponašajući svoje roditelje. Primjerice ako dijete vidi da majka konzumira hranu u stresnim emocionalnim situacijama vrlo vjerojatno će usvojiti taj obrazac ponašanja te se u odrasloj dobi rješavati stresa na sličan način. Roditelji su ti koji kupuju hranu i serviraju je svojoj djeci te na taj način definiraju njihove preferencije prema hrani. Ako im se servira voće, povrće, žitarice, grahorice, riba i slično djeca će se na to naviknuti. Vjerojatno ćete napočetku nailaziti na odbijanje, ali kroz duže vremensko razdoblje dijete će prihvatit novi okus. Isto pravilo vrijedi i za hranu koja je energetski bogata, a nutritivno siromašna, poput brze hrane, slatkiša, sokova i slično. Ako djeca stvore loše prehrambene obrasce već u djetinjstvu, u povećanom su riziku od razvoja kroničnih bolesti, a time i lošije kvalitete života.

Pretilost je jednim dijelom genetski uvjetovana radi čega dijete pretilog roditelja ima veći rizik pojave pretilosti. Međutim, prehrana i tjelesna aktivnost su čimbenici na koje svakako možemo i trebamo utjecati te na taj način očuvati zdravlje djece.

 

Stručni tim PETICA – igrom do zdravlja

Podijelite ovaj članak